Nikada nije bilo tako teško biti žena, a ujedno niti toliko lagano. Zalagale su se za jednakost, željele su slobodu razmišljanja, govora, i djelovanja. I dobile su velikim dijelom ono za što su se borile.
Mudrac je jednom rekao „Pazi što poželiš!“. I ja ću se njegovom mudrošću okoristiti u današnjem osvrtu. Pitate li se ikada zbog čega je danas tako teško održati sretan partnerski odnos? Zbog čega nam djecu odgajaju ustanove kao što su vrtići i razne pomoćne institucije, zašto je danas teže nego ikada biti savršena kućanica, zašto je danas ideal ljepote više no nedostižan, zašto baš danas jedna visokoobrazovana žena nije u mogućnosti samostalno živjeti od vlastitih prihoda?
Razmišljajući o ovoj temi, pitam se ja nije li stvar u tome da su danas žene manje tolerantne, ili manje željne tratiti svoje vrijeme po parkovima punih priča o savršenom odgoju i prehrani djece – od strane onih kakve ni u ludilu ne bi željela postati, ili možda danas žene uistinu imaju manjak znanja kako na potpuno prirodan način izvući tvrdokornu mrlju sa ovratnika svog supruga. Nije ta mrlja problem, niti što ona predstavlja. Problem je što današnja žena ne zna sakriti tu mrlju, učiniti da nestane, povući glavu u svoju ljušturu, učiniti sve da brak traje. Jer što će ljudi reći? Ta ista žena kojoj su mukom mučeći dopustili da glasa, da radi, da bude nešto više od stroja za pravljenje blagdanskih kolača i naravno pametne i lijepo odgojene djece koja moraju šutit kad stariji pričaju, tj. kad otac pripovijeda svoj najnoviji poslovni dohvat uz čašicu konjaka, svojim prijateljima. Priča li tata uistinu o poslovnim poduhvatima, ili možda? Današnja žena bi se to usudila zapitati, i možda je to njezino najveće prokletstvo. Jer da malo manje razmišlja, sigurno joj ne bi palo na pamet je li posao kojim se bavi uistinu ono što joj vlastita duša nalaže kao arhitep vlastitog postojanja, već bi Bogu, Alahu, Buddhi, Dalaj Lami i svim poznatim i manje poznatim božanstvima prinosila žrtve trpljenja svega što ne voli, ali mora voljeti. Svega što ju čini prilagođenom, ali duboko nesretnom. Svega što je unutar kalupa društva, ili možda okova u njezinoj vlastitoj glavi?
Nalazi li se sreća na mjestu na kojem je nikad nismo potražili?
Kad bi samo znala koliko je jaka, bez obzira što često misli da bi se mogla raspasti na tisuće komadića. Kad bi samo željela potvrdu vlastite vrijednosti potražiti u sebi, a ne u očima drugih.
Kad bi samo znala da ima pravo ne poželjeti biti uvijek svima na raspolaganju.
Kad bi samo znala da što više sebe stavlja na prvo mjesto, da će sretnija biti.
Ja navijam za nju. Da sluša svoje srce. Da prkosi preprekama. Da bude radosna. Jer dijamanti nisu ženini najbolji prijatelji, već ona sama.
